Mislila sam da ću uspjeti da držim svoj život pod koncem. Previše toga uradim tokom dana i sve nekako uspije da ide onim tokom kakvim ja želim da ide.

Međutim, on nije. On je ispao iz svih kolosjeka, životnih pravila i izmišljenih pravaca. Čak je i moj svijet okrenuo i od jedne dosadne, umorne žene, napravio onu koja je srećna, zaista srećna. A zamislite, za to mu je trebao samo jedan tren.

Opet mi iz daljine dopiru Merlinovi stihovi: “Kad se ljudi umore od bježanja…”
Pomišljam – ČAROBNJAK. Ponovo me opija mene svojim pjesmama i čini da se potpuno isključim dok ležim zamišljena, tako da ne čujem ni cvrkut ptica ni zvuk automobila, niti osjećam prelamanje sunčeve svjetlosti preko mojih zjenica, niti igru vjetra na mojim usnama.

Čini da se samo sjećam prošle noći. Osjećam dodire po tijelu, miris na jastuku i njegovo odsustvo. Od kud to da mi nedostaje? Nisam sebi nijednom priznala da sam pogriješila niti sam sebe pustila da vjerujem u to da je sve bilo ispravno. Nisam odlučila ni da se opustim. Ja nikada ne odaberem nijednu opciju zato što uvijek želim nešto drugo. Ovog puta to drugo je miks svega nabrojanog. Krivica jer je odjednom, sigurnost jer je ispravno, opuštenost jer traje odavno. Šta znam, nikad se nešto prije ovoga nisam igrala sa sudbinom. Ovo mi je prvi put i moram da priznam da sam poražena. Čestitam joj.

Merlin nastavlja: “Al’ neka se vrata preteško otvore, neke se riječi još teže izgovore….”

Kad kaže “vrata”, ja pomislim na vrata života. Na neki zaglavljeni ambis i srušenu sliku stvarnosti. Ko bi rekao da ću se i ja smijati? Imam osjećaj da je moje lice bilo staklo na koje je neko odjednom bacio flašu. Flaša se slomila a na njemu ostali ožiljci. No, zarasli su. I nikad više ništa nije bilo isto.

Baš zbog toga što nije isto, sada se ponovo smijem. Imam pravo na to, zar ne?