Na kraju svakog kraja ne plašim se kraja. Plašim se onog što se stvara u meni. Uskraćivanje šanse onom što ka meni ide, rušenje snova onom ko od mene odlazi.

Ni najmanju grešku nisam htjela da oprostim, zato što za sebe mislim da sam savršena. Savršeno razumijem, savršeno dajem mogućnosti, savršeno volim, savršeno poklanjam svoje srce. Zato i nemam želju za drugom šansom. Ne treba ti od mene druga šansa, vjeruj da ti ne treba.

Na putu ka tome da budem srećna, borim se protiv raznih sila. Ona najteža koja me napada se zove svejednost. Sad sam blizu nje. Stoji preko puta mene a i ti si tu, nedaleko. Tamo s desne strane pališ cigaretu i žao ti je. Razumijem. I ti si htio da ispadneš frajer. Tako to bude sa lokalnim dječacima koji su daleko od muškaraca a vrlo blizu mangupa. Sve u svemu, ništa od navedenog.

Ljut si na sebe i pitaš se: “Oh, Bože, kako sam mogao da se čujem s drugima dok ona postoji, da drugima dajem šansu dok ona meni daje beskrajno mnogo svega, da druge zovem, dok ona čeka moj poziv? Oh, kako sam mogao? Njoj da pričam o svojim problemima i ona da ih razumije, njoj da bježim kad me cijeli svijet ruši a onda je i sam srušim? Njoj da dopuštam da me miluje, njoj da govorim da me grli, da me smiruje? A onda, kad mi je dobro, kada me privuče ono što ona nema, tad je zaboravljam… Ne, ona nije današnjica, ona zna za vrijednosti. Ona cijeni neke stvari koje druge ne znaju, ona je jedinstvena.”