Description
Isjčci iz romana:
1.
Ne znam kako da te nazovem a da ne pogriješim prilikom tvog opisa. Ne znam šta si bio u mom životu pa da s lakoćom mogu to reći.
Moj prijatelj – da, svakako.
Moj ljubavnik – da, jedini na ovom svijetu.
Moj savjetnik – da, jedini od kog sam prihvatala i usvajala mi- šljenja.
Moj muškarac – ne, to nisi bio, dijelila sam te sa onom koja to nije znala.
Bila sam ti ljubavnica, priznajem…
2.
Nakon večere spustismo se do obale. Bijaše to neki drugi izlaz koji nisi tek tako mogao primijetiti dolazeći u njegovu kuću. Ispred nas se ukaza skriveno mjesto na koje je dolazio kako ga ne bi iko vidio da pati. Jer i bogati plaču, zar ne? Oni kojima se divimo, žudimo za njihovim naslovnicama, mislimo kako su nedodirljivi, oni koji mogu da budu sa kim žele i kad žele, i oni plaču. Da, ti bogati koji ubiraju plodove uspjeha, zabilježenog dobrim projektilom koji se razvija u nekom tamo odličnom studiju koji briše nedostatke sa lica, pravi osmijeh i ruši ružnu sliku stvarnosti pa nam onda servira bajke. A mi vjerujemo i mislimo kako su svi oni srećni.
A zapravo, možda smo mi ipak srećniji od njih? Sreća nije u novcu, sreća je u duši. Sreća je u nama samima.
— Ovdje najbolje možeš vidjeti sastavljanje mora i neba.
Pogledaj onu narandžastu liniju. Katkad me podsjeti na moj život. Blizu sam Meri a opet tako daleko.
— Jesi li ikad posle nje bio sa nekom ženom? — upitah.
U trenutku kad začuh svoje pitanje shvatih koliko ponovo ispadam radoznala i samoj sebi počinjem da idem na živce.
Previše intimno i nimalo lijepo pitanje izađe iz mojih usta.
Ipak odgovori.
— Nisam nikada. Nisam bio spreman.
Okreće glavu i usmjerava pogled k meni.
— Misliš da ćeš ikada biti? — nastavljam da ispitujem,
Osjećam da već postaje hladno. Skida svoj sako, daje mi ga i prebacujem ga preko leđa. Osjećam njegov miris na sebi i pitam se šta je to što osjećam prema njemu. Šta je to što me k vragu toliko vuče k njemu? Toliko da bih da sam tu pored vječno. A ne volim ga. I nisam zaljubljena. I nije to ništa u odnosu na ono što mi se desilo sa Sinišom. Vjetar mi uporno prebacuje pramenje preko lica, u pozadini se čuje teretni brod. Nebo je narandžanstvo a prizor savršen.
— Zaljubio sam se u tebe, Jovana.
Ova rečenica me je zatekla. Nisam je očekivala. Ne progovaram ništa. Nekako ne znam ni šta bih rekla. Kao da ne vjerujem više nijednom muškarcu i kao da sam najednom emotivno prazna. Sklanjam pogled s njega. Radije ću gledati brodove, nabujale talase, negoli još jednog muškarca koji mi priča laži…
— Nećeš ništa reći? — upita prekidajući mi tok misli.
— Nisi zaljubljen, samo te jednostavno podsjećam na
Meri, — rekoh.
— Ne, nije tako. To da podsjećaš je činjenica ali niko takav nije ušao u moj život.
— Kakav, Danijeli? — upitah i okrenuh se k njemu.
— Sličan meni. Neko ko mi čita misli, ko voli isto što volim i ja… Daj mi šansu da ti pokažem koliko mogu da volim.
Bićeš srećna, obećavam ti.
Rukama dodirnu moja ramena i najednom se nađosmo oči u oči. Kada bih samo mogla da pričam o njegovim očima. Da ih opišem onako kakve su zaista. Krupne. Zelene. Čarobne oči sa gustim trepavicama. Kad bih samo mogla da budem sa njim a ne mogu jer fali mi prokleti… gram emocija.
Prilazi mojim usnama i ljubi ih. Osjećam toplinu. Svoje čelo naslanja na moje i žmuri. Ne kaje se, već se stidi. Osjećam. A ja, ni ja se ne kajem, ali ne znam šta osjećam. Borim se sa unutrašnjim nemirom. Znam da je sa Sinišom nemoguće ali ko kaže da ljubav neće uspjeti na kraju? Ko kaže da nećemo biti srećni ako samo jedno drugome damo šansu? Uvijek sam
vjerovala da ljubav ne može a da ne pronađe put i uspije. Baš kao i voda koja vijuga i prolazi i kroz stijene i kamenje, travu i rastinje ali se uvijek probije i iz svega toga jača izađe
Reviews
There are no reviews yet.