Moj heroj prošlosti
Pomjeram zavjesu i posmatram pahulje kako lagano padaju jedna za drugom. Sjenka od vatre iz kamina se nazire na staklu od prozora. Sjedim na sofi, okružena albumima, starim fotografijama, poslatim i neposlatim pismima.
Možda niste čuli za ovu pjesmu, ali meni je obilježila bitniji dio života. Života sa onim čija pisma sada čitam, koja nikada nisam poslala, koja nikada nije pročitao…
“Ne, nema laži ni prevare,
kada suze progovore
onda usnama ostaje da ćute.“
Mislim da jedino ovi stihovi mogu da prizovu sjećanja i emocije u meni i jedino oni mogu da iscijede sve suze iz moje duše. Znate zašto? Podsjećaju na njega…
Dok sam ih pjevušila iz albuma ispade fotografija našeg poslednjeg izlaska. Te noći smo proslavljali njegov trideseti rođendan. Na slici sam ja u crvenoj haljini, skupljenih očiju, vidno nesrećnih. No, trudila sam se da se ipak smijem zbog njega. I tad sam znala da ga ne volim, i tad sam mogla da vidim da me ne voli. Sve je to bila navika, ustaljeni ritam života koji smo jedino znali da čujemo.
On, moj heroj, prva ljubav, profesor moje duše, vodič svakog putovanja, moj budući muž. I ja, njegova jedina duga veza, njegova ruka koja ga vodi kroz svijet, učenica njegovih osjećanja, njegova buduća žena.
Ko bi rekao da ćemo prestati da budemo zajedno? A baš je djelovalo da smo za cijeli život. Nije bilo bitno šta smo osjećali, a znate li zašto? Mislili smo, proći će… Navike nikada ne prolaze, one su rezultat neulaganja u ljubav. Konstantno upražnjavanje istih stvari dovodi do toga da više ne znaš da li je to emocija zvana ljubav ili emocija zvana “godine idu, mi moramo da pravimo svadbu”. On je već stariji a ja čim uzmem diplomu postajem njegova. Čak iako ga ne volim, čak iako se ljubav ugasila. Godine idu, to je bitno.
Kad sve prestane, osjećate olakšanje. Znate da više niste na pogrešnom putu i da ne lažete sebe. Međutim, težak je osjećaj kada znate da te “navike” više nema. A niste ni slutili da će zagrljaj od prethodne noći biti poslednji koji ćete dobiti od njega. Čak ni brutalna izdaja, ni milion laži koje je izrekao. Ni “kunem se” koje je ponovio… Ništa ne boli kao osjećaj da je to poslednji put.
Kada su me pitali da li bih opet bila sa njim rekla sam da ne bih. I zaista, pristala bih da budem njegova samo ako bi on bio onaj kakav je bio na početku naše veze. Onaj koji je volio iskreno i čisto, poput djeteta. Onaj sa kojim sam se satima vozila kroz grad i maštala o životu.
Pristala bih kada bi mi ponovo stavio ružu na sjedište i omiljenu čokoladu kako bi kad otvorim vrata to bilo prvo što bih ugledala. Pristala bih da je on i dalje bio ona koji bi ostao cijeli dan u krevetu i gledao par sezona omiljene serije sa mnom dok vani pljušti kiša. Pristala bih ako bismo morali da se vratimo u period kad smo skupljali novac za kafe, doručak, večere… Kad smo bili djeca.
Ali nikada ne bih pristala da ga ponovo volim kao odraslog čovjeka. Taj čovjek nije ono što sam ja mislila da će biti a voljela sam ga samo zbog onog što je nekad bio.
Uzimam fotografiju i bacam je u kamin. Šta se koji vrag više vraćam uspomenama?! Bilo je, prošlo je… Makar sam ga zagrlila na kraju snažno kao da sam u dubini duše i slutila da je to poslednji put. A nisam znala. Mislila sam da će me zaustaviti kada krenem.
Ipak, na kraju, niti sam se ja okrenula k njemu, niti on k meni. Bio je to poslednji naš susret. Naš poslednji zagrljaj koji je značio – zbogom.