Nemam nijedan dokaz da sam bila tvoja. Ali, meni je nekako dovoljno da znam da na mom tijelu još uvijek stoje tvoji tragovi. Preko mojih usana si jednom prešao, krevet mi miriše na tvoj parfem… Srce treperi dok sluša tvoj glas.

Nemam nijedan dokaz da sam ti značila, ali žene to uvijek osjete. Pitam se zašto nikada ne procijenim kako treba? I pomislim, nekako, sebično ili ne, da ti ipak… možda… značim? Da nekome i ja značim.

Ubijedio si me. Priznajem, i čestitam ti. Nije ti trebalo mnogo. Odmah sam posustala pred tvojim očima i mogao si da mi kažeš bilo šta, uradila bih sve to. Tražio si da te zagrlim, da se probudim ušuškana kraj tebe i pristala sam. Tražio si ono što sam i sama htjela da čujem. Zato sam i pomislila da se dobro razumijemo i da ćemo uspjeti.

A to je bio samo početak kraja. Ja sam u mislima već sanjala život, život kraj tebe. Mislila samo kako će nam svako jutro biti različito. Čarobno. Najljepše. A zapravo… nijedno više neće biti kako sam zamislila. Niti ću se ikada više probuditi kraj tebe.

Na kraju, nemam nijedan dokaz da smo se voljeli… Zapravo, lažem. Imam. Srce. Ono zna da si bio najgora zabluda mojih najboljih godina i svih mojih snova.